započelo je.
miris iz pečnice navukao je divljač na parenje.
sklizavi hodnici napakostili su ružinim brijačima.
ručnik se izvijao na bok.
pivo je imalo okus po votki iz slastičarne kraj prolaza u podrumsko platno.
lepinja s ćevapima riblje debljine naslonila se u moru želudca preko očajanja.
na bijelom tanjuru bezmasne cakline čvarci plivaju kraul.
močvara se preko puta južnih jablana spetljala o grablje.
spustio se bez krila na grad i zasvirao je o čepove.
miris nadurenih kapaka širio se prostorijama pod krovovima.
selo se treslo od muke preko izobličenih jednjaka.
dvoje ljubavnika zasadilo je majice i cipele u dvorištu kuglane.
ružičasti pijuni stali su nad otvor da bi ih pljuvali umjesto vode.
žile su kucale u ogledalu.
crni kočijaš se nagnuo nad pojas i izvadio iz čizme tri četvrtine mora.
podni ulični šaht dobio je meningitis.
skakao je u pod automobila.
auspusi su prevalili kontinente vožnje.
oko bubrega se iščašila rukavica.
na dlanu se nakostriješila papiga i iskljucala oznake vremena.
naglo sam se probudila.
zaustavila grčenje izvidnica.
obula desne hlače.
televizor se okrenuo unutar šutnje.
ugrijala sam devine ploške.
bile su ukusne.
crveni ražnjić se okrenuo prema parizeru.
svi su šivali nove odnose.

Preživi se ljubav

ona što udara ispod brade

što se smije dok se osvrćeš oko ljudi

dok ne prepoznaješ ni jedno prijateljsko lice

ma preživi se ljubav koja nema smisla

koja samo čeka tvoj krivi korak

pa te ščepa za vrat

i trese te

o bože kako te samo trese

ti joj pripadaš

ti joj se daješ

istinski i duboko

ona te u toj suštini zavodi

pretvara u ženu koja ne zna

kako sebi pomoći

kako se razbiti iz tog kruga

u kojem te ispočetka nježno

pa okrutno siluje u duh

u samu sredinu duha

ti joj i dalje vjeruješ

samo zato te ona i dalje posjeduje

jer čezneš za njenim plamom

koji ti ugrije tijelo na trenutak

samo na trenutak

a onda

onda se vatra sledi

o bože kako ti je samo hladno od ljubavi

koja pripada samo tebi

koja se širi tvojim venama

tvojim stopalima i prstima

poput najslađeg otrova

i drži te na životu

što je najgore drži te živom

i budnom u noćima

u bezbroj noći kojima ne vidiš smisao

jer si sama

jer nema ruke koja bi te dotakla

sitna i bespomoćna

poput tek rođenog djeteta

gola i vrištiš

o bože kako samo cijelom sobom vrištiš

ali nitko te ne čuje

jer tvoj je glas

glas ljubavi što truli

dok ti moraš ispuniti sljedeći zadatak

pred svijetom biti dobro

pred svijetom se od ljubavi ne umire

niti se od ljubavi raspadnu planine

u zabludu ljubav šalje tvoje zadnje nade

ti i dalje ženo moja

ženo svoja

ženo njegova

dok ridaš

dok se koprcaš mirno sjedeći

ne vidiš granicu koja će te umiriti

ni točku koja će ti preuzeti bol

na jedan jedini trenutak

dok padaš

padaš sporo

ni koljena ne osjete više svoje udubljene rane

samo šutiš i promatraš lica

sve se oko tebe mirnoćom slijeva

a ti ni riječ da bi rekla protiv niti za

samo ljubav tu ljubav

nosiš u raspukline svog svijeta

bezbroj pitanja i uspomena

sklanjaš u nevidljive ormare

i daješ si još jednu šansu

za isplakati sve u jednom trenu

no suze

suze se popnu

u nebeske daljine

ti uzalud pružaš ruke

tvoja je ljubav poput predaleke ptice

kruži u letu oko tebe i njegovog hladnog srca

koje te ne treba

o bože koje ne treba tvoju ljubav

i znaš

znaš da preživi se ljubav

ona koja te odvela na drugi kraj svijeta

gdje nemaš nikoga kome bi

tvoja ljubav bila dar

zaboravljaš i svoje ime

sve što si ostvarila kao čovjek

sve od te ljubavi pada u vodu

ostaješ gladna

ne kupuješ haljine

niti gledaš tv program

samo čekaš

čekaš da telefon zazvoni

da dobiješ mail

ili običnu poruku

u kojoj bi ljubav zatražila

tvoju

samo tvoju ljubav

no to se ne dešava

i ti moraš još jednom

samo moraš i ništa više

preživjeti ovu ljubav

koja te ostavlja ranjenu

i znaš o bože pogledom

u sebe samu

da preživi se ljubav

i preživi se vrijeme

al ne preživi se bol

bila je strahovita gužva dok sam čekala

da se spustim na Zemlju

i da te pronađem

golog i nijemog

ali sretnog

i punog nade

s vjerom da postojim

uobličena kao žena koja

zna uspavati loše slutnje

bila je gužva na Uranu

na tom divljem i ludom planetu

fluorescentnog drveća

spriječile su me tmaste guste zvijezde

da ti odmah priđem

da te slijepim za sebe i povedem

u krevet načinjen od strasti

bila je gužva na Uranu

iako tamo nema ni semafora ni automobila

trebalo se probijati dugo

dok ti napokon ne dotaknem usne

i dok ne postaneš moj

bila je gužva na Uranu

s lijeva i s desna

s prednje i sa zadnje strane

činilo se kao da će prije

doći smak svijeta nego moja ljubav tebi

bila je gužva na Uranu

možda zbog žute kiše i žutih oblaka

i u trenu baš u onom trenu

kada sam pogledala iza sebe i ostavila

kozmičke vrtove i sjaj kometa

gužva je postala još gušća kao

sirup što klizi iz bočice

bila je gužva na Uranu

kada sam se uljuljala u maternicu svoje majke

i kada me progutalo svo sjećanje

bila je gužva na Uranu za neku drugu

ženu u trenutku kada sam zaplovila

Zemaljskim svijetom prema tebi

sva skrhana željom

Noć je
gledam u sebe
mrtvo je ono što je nekad kucalo
što se pentralo po ogradama
trčalo ko ludo
ganjalo sunce
ne znam kud bih s rukama
kud bih s ovim nemirom što se plete oko mojih trepavica
u sebe guram
nježno i oprezno
san što se želi
slijepiti s prozorskim staklom
mahao bi prolaznicima
i ljubavnim parovima
noć je govorim tiho
kao da govorim svome djetetu
nemiran je
zaigran
ne razumije ono što mu želim reći
opraštam kao što sam uvijek opraštala
svoje greške
noć je
i hladno je vani
jesen
što se sprema odbaciti odjeću
prepao se
ugledao je zube
klonuo je
ponovno mu tepam
noć je
to je samo noć
proći će
spavaj

*albatrosi sjajno lete, a na kopnu su strašno trapavi




Nagniječenih riječi stisnuto hodam u sebe
odjevena
poput glinene figure oblikujem svoje bedro
prsti se guraju u korijenje zemlje
sunce vrišti prema zapadu
na pločnicima se čuju
konjanici kraj prodavača novina
jedan list se kotrlja
pobjegli su iz slikovnice
likovi
dok spava zagreb grad u nedjeljno popodne
dječaci
djevojčice
upregli su oči i hodaju zamnom
prema oltaru mašte
kroz ogledalo očiju gledam
svijet pleše krošnje drveća šire ruke
podižu nas u nebeske balone
na zračnom svjetioniku bradati starac
zapisuje na ovcama što skakuću
naša imena
dok zapljuskuju oblaci o hridi neba
mi se gubimo kao odrasli
u dijete u sebi klizimo
i kroz ponor želudca
hodamo unatraške
sebe vukući za rep
ponovno nam rastu gljive umjesto glava
preveliki udovi i presitni trbusi
hlapljivo trgamo komad mjeseca
što ziba nas prema noćnom krilu
gdje snivat ćemo opet
zalijepljeni za *albatrose

Moje su prošlosti ujednačene u tebi, ti si čovjek sklonište mojih snova, volim te i kada uranjaš u druga lica i u bezbrojnosti kada se gubiš kao točka između početne i završne rečenice.
Označavaš uvijek mržnju i ljubav, dvije krajnosti kojima težim, da bih mogla biti ovo što jesam.
A jesam, (očito je ) sve što...

Snažan pokret rukama otvara novi prolaz mojim morama koje ostavljam na tvom pragu, uplakana i iznemogla kada se dolazim pričestiti tvojom ljubavnom igrom. (Složi od njih nove kolaže moga života.)
Ali ne pitaj hoću li ostati zauvijek, već sam otišla i prije no što sam stigla.

Ti me gledaš kao malo dijete i ne sumnjaš da sam spremna učiniti sve što ti nikada ne bi mogao, da bih produbila ovaj jaz između nas koji je potreban, da mogu živjeti u svojoj slobodi.
Ona me hrani, kada ti sa svojom ljudskosti ne bi mogao ni zemlju svojim ostacima nahraniti.

Polažem li pravo na ovo što ti činim?

Svijet koji zasustavljaš pa ga rastališ u ruci i stavljaš ga oko moga vrata kao kolajnu od najživljeg materijala, riječi koje plutaju poput mekih jastuka oko mojih zglobova, osjećam se kao tvoja lutka u koju su zabunom ugradili inat, prkos i osobnost.

Težiš li prekidaču u meni, koji bi me učinio podređenom tebi?

-Bojiš li se?!- Pitaš me, nijemo odmahujem glavom kao znak protesta protiv lica koje me ponovno dovelo na rub očaja.
Sigurna sam u svoje postojanje, odlučno režem svaki novi udarac koji bi se htio prilijepiti uz moje tijelo i predati me poput prerađenog mesa.

Svjesna sam svoga kruga u kojem se širim poput razlivene kante s bojom.
Tko bi se usudio ugaziti u dubinu mulja?

Podsmjehujem ti se, jer me gledaš neoprezno poput već viđenog filma u kojem znadeš sve vrhunce i krajnji doseg, ali se rugaš mojoj nedohvatnosti kada pružaš ruku bez iskrene želje, već iz utjehe samome sebi, da si dokažeš, što?
Ali što ljubavi?

Tvoja sam u laži i istini, tako sam istovremeno oduzeta i položena u nove izmišljene riječi.
Čemu, zašto, nije li to?

Inače sam sasvim dobro, govorim ti s pogledom koji zapovjeda, pogledaj moje lice, moju kosu, moje nesavršenosti na tijelu, pa ih njeguj kao posebnu vrstu cvijeća, zavoli me dok svi spavaju, a mrzi me kada ustanu ptice iz krošnja stabala.

Nisam ti nikada rekla, ali sve moje nove ljubavi urezuju se u zidove duše, kao loša fasada koja otpada prvim nanosom vjetra. Tko je tu imao svoje prste, kreacija uma ili loše prizvana želja?!

Nisam li uvijek zatajila samu sebe pred čitavim svijetom, poricajući te po stoti put? Koga se može lagati više od samog sebe?
Ni mrak ne može zavarati oko da svjetlost ne postoji.

Ali dragi što god bilo rečeno ili zapisano na svim spomenicima ljubavi, i kakva li su god pravila i jednadžbe ljubavi ono što je rečeno i što je učinjeno ne umanjuje što ti dajem kao dio sebe.

Stoga me voliš u mojoj ludosti i u mojem miru?!

I u potragama koje završe ( 'o znaš ti dobro, gdje one završe' ) u mom krevetu koji me dočekuje prazan i bezglav, tamo se rušim kao od vlastite ruke pokošen pijun, jer i ja samo volim!

Nasmijala sam se kada sam te vidjela sretnog i vedrog, tvoji koraci koji su prošli tako blizu mojima, osjetila sam konačno nose u sebi odlučnost koje ti je manjkalo dok smo se voljeli, mislim voljeli!?
Kako to gordo zvuči, nas dvoje se jednostavno nismo znali voljeti, iako smo se oboje trudili. Mislim voljeti onako ljubavnički.

Dala sam ti srce, koje se nije odvojilo od mene i nije moglo rasti u tvojem,možda sam se samo uzalud zavaravala da je moja ljubav postojeća, a možda je to bio samo zanos, kao onaj koji ponese mase, kada su zajedno u istom blatu, spremni da se iskoprcaju zajedničkim snagama.

Jedno je sigurno, osjećam da bi mi dao sve na svijetu, ali jedino što ne možeš biti meni, to je ljubavnik, ljubav i strast, da toga nam je manjkalo.
Uvijek smo se mogli dodirivati, ljubiti i zajedno lutati gradom, ali nikada nismo mogli voditi ljubav, zanosio si me umno, kao i ja tebe, i to je moralo biti dovoljno.

Ljudima poput nas je to moralo biti dovoljno, jedno određeno vrijeme, dok smo se namirili, nahranili, zadovoljili ego, taštinu, a onda?
Onda je ostala samo potreba da se čujemo par puta godišnje, da popijemo kavu, ti ćeš po običaju svirati gitaru, a ja ću onako malo pjevušiti, da me nitko ne čuje, pa ćemo plakati, zajedno plakati, pozdraviti se i krenuti dalje, a ako slučajno netko od nas oboli, ovaj drugi će biti prvi uz njega i dati mu i svoju krv, svoje organe i svoje snove, onako kako se snovi mogu dati.

Čitat ćeš mi svoju novu knjigu, a ja ću biti dovoljno zrela ovaj put i neću se umisliti, ti ćeš već znati da nam je oduzeta svaka šansa zajedničkog bivstva.

Takve su neke ljubavi, umiru u trenutku živog, pravog dodira, a stanuju u vječnosti, skrivene duboko u nama, i dok živimo parelelan život s nekim koga volimo cijelim bićem, umom, tijelom, dok se dajemo, pa uzimamo i živimo neki sasvim drugi život, možda i vedriji i dinamičniji, ali kad se sretnemo, opet smo ti i ja isti, naši, egzotično voće, dvije melankonije spojene u trenutku, oblaci, nebeski jastuci, kako sam ti često znala šaputati...vidiš!?

Dva stranca
licem u lice
kao dva broda
izvučena na obalu
polomljene krme
razderanih jedara
dodiruju se nošena
vremenom
postankom
izgubljenim točnostima
na zatočenoj obali
prolaznika s buljookim očima
koji ne vide
brodove strance
nevrijeme je strašno svršilo
a tek
počinje
trube se uzdižu nad
mrtvim žutilom sumraka
sjene se bacaju na pod
vrište svi krovovi crveni
smrtišta u polju vezova
bove se igraju kao dječje ručice
dodiruju bolne točke
na suhom
strašno je nevrijeme svršilo
a tek počinje
oluja

Usavrši svoj govor, svu pažnju ćeš svrnuti na se,

Al ne širi svog srca zbog onoga šta sve znadeš,

Od neznalice uči kano i od mudraca.

Umijeću nisu postavljene međe,

Nema znalca što seže do punog savršenstva.

Lijepa je misao skrita bolje no zelen dragulj,

A nać ćeš je i u ruci služavke što melje zrnje u žrvnju.

Ptahotep ( oko 2 400. prije n.e)

Na neke se susrete ne stiže ni kada smo licem pred lice, u očaju, u grču, u svoj snazi, tek par sati, samo par sati, za ostvarenje, za san koji nije moguć, za grč koji se treba svladati, istrunuti u dnu duše, za sjaj u trenutku, za samo jedan
ispravan trenutak naših ludih osjećaja, za izgorjeti do samog bića.

Brižljivo sam se odijevala, dio po dio, kao da mi je ovo zadnji put što se uređujem, a ne tek prvi u novoj realnosti, ruke mi nisu drhtale dok sam crtala liniju s tušem na kapcima, bilo je to svojevrsno iskazivanje umijeća, osjetila sam da se nikada do sada nisam ljepše oslikala kao tog trenutka, bez ijedne slučajne mrljice od maskare, ili bez pretjeranog nanošenja pudera, pa micanja istog, nervoza koju sam milovala već noć ranije, iščezla je u trenutku kada sam stigla na dogovoreno mjesto.

Kroz prozor autobusa promatrala sam kako jure automobili, ograde, krovovi kuća, pješaci, a mnogi od njih su stajali na mjestu, neki već godinama, a neki tek privremeno.
Noć koja se tek spustila, i hladnoća koja mi je prolazila kroz rukave, ispod suknje i po vratu, sve sam željela zarobiti, sve sam željela pridobiti u svoju korist, jer sam svega bila gladna, kao da nisam...

Kao da do te večeri nisam bila živa, kao da mi se ruke nisu pomicale, kao da nisam poljubila nikog, niti ga dotakla noću u mraku, kao da nisam zavodila i kao da nisam bila zavedena, kao da još prošle noći nisam bila na riječnom brodu i igrala igru u kojoj mi je nepoznati muškarac doticao grudi, grizao usne, čupao mi kosu, ljubio me žestoko i bolno, i kao da u njemu nisam tražila izlaz iz svoje mučnine koja me ranjavala svakog trena kada bih pomislila na nedjelju, na naš susret koji se trebao odviti, dogoditi, izroditi se na bokovima nedjelje.

Nedjelja je u tajnosti raširila svoje noge, i na svijet je izbacila nas dvoje, mene pretjerano samouvjerenu u trenutku susreta, promatrala sam ga kao žena, taj je pogled bio mekan i zahtijevao je, i davao sve, sve što se ne može pronaći i sve što će tek biti rečeno u žurbi, u neizvjesnosti u kratkoći, u nemogućnosti.
I svijet se zavrtio u poljupcu u obraz, u mirisu kojim sam ga zaogrnula, u dodiru dlanova, u riječima koje su se nizale kao kiša koja ne prestaje padati i ne pita gdje će i kuda će, hoće li učiniti štetu?!

Hoćemo li učiniti štetu sebi, svojim dušama, ljubav je spavala, sanjala je, preživljavala u hladnoći, tami, vlazi, tapkala je u nemogućim uvjetima, ali nije se predala i nije nas izdala.
Bila je poput bolesnika u komi, koji se nije budio dok ga nešto nije otrgnulo iz nepoznatog, stranog i dalekog.

I sada stajati, sjediti, promatrati se, udisati zrak, zapažati razlike, vagati, oblikovati jedno drugo, oblikovati svijet koji se upravo otvara i nudi!
(Strah, uzdasi, ritam, strah, strah, strah, strah, panika!)
Samo sjedimo, ne pronalazimo se u krevetnim odajama, mi smo uskratili jedno drugom čime se drugi site.

Dotaknula sam mu koljeno, savršena isprika, maknuti pepeo koji sam vidjela krajičkom oka, i smijati mu se onako blago, zadnji put, ili prvi put, bez ikakve procijene, bez nade i bez pitanja što će biti u drugom trenutku?
Hoću li u drugom trenutku ridati, bježati, potonuti, zaklopiti oči i nestati u svojoj gustoj tami u dnu sebe?

Samo se predati osjećaju koji mi zapovijeda ne skidaj pogled, ne idi od njega, čuvaj ga kao što više nikada nećeš, budi mu sada sve, sve što nikada nije zamislio da će imati i budi mu sve što mu nećeš niti biti.
Rađaj se na njegovim riječima, odgovori mu na pitanja na koja nemaš pravi odgovor, ali se daj do dna sebe, do kosti koja će se jednog dana koprcati u grobu, produlji ovaj susret kao deliciju koja se blaguje u pravilnim razmacima, koja se žvače točno trinaest puta prije no što se proguta, i ispijaj ga pijuckajući, kao staro vino, uživaj u svakoj aromi otkrivenoj, ali nemoj biti ništa više od onog što će on poželjeti vidjeti u tebi, i ne nudi ništa što nećeš znati stvoriti od sebe, radi njega.

Sudariti se prstima slučajno ili je srce namjerno prizvalo igru koja se odvila samo na sekundu, pa izustila oprosti, riječi kojima smo se pomalo i skrivali od samih sebe u onome drugome, dati riječi koje će zasititi znatiželju i spasiti bol na sigurno, dalje od nas, od mene i njega, pitao me zar sam te upropastio?

Po prvi puta mi je vjerovao kada sam mu davno rekla zauvijek, radi istine koja je lijegala sa mnom u svakoj onoj noći prepunoj klica koje su rasle unatrag, nikako uvis, hrabro sam se držala i dok je pitao, voliš li me još?
Govorila sam mu o tome kao što govorim o svakoj novoj pjesmi, kao o trenutku izdisaja koji slijedi bez moga znanja i bez moje dozvole, bez moje namjere.

Razlio se dan u tu nabijenu ponoć, riječi koje su se nagodile s nama samima, naš se rastanak odvio kraj zelenog kontejnera za smeće, a vidjela nas je samo neka čudnovata žena u šetnji s psom, izgledala je kao proročica koja nas poznaje, i koja sudjeluje u ovoj ludoj predstavi na kraju svemira, kao priča koja je ispričana da bi se naučila pouka, koju sami likovi nikako ne mogu dohvatiti, jer prava priča nikada i nije shvatljiva do kraja, niti su joj želje date na uvid, uvijek likovi ostanu u jednoj slijepoj ulici, škrti za potpunu spoznaju.

Moja je riječ utihnula i njegova se spremala na drugi kraj grada utonuti u san, tek noćni taksist koji me doveo kući, dobio je prve riječi koje su se rodile nakon njega, radi nekadašnjih nas sklupčanih u trenutku prošlosti.